Download Enes Pelidija - Kratak osvrt na bosansku samosvijest u osmanskom periodu PDF

TitleEnes Pelidija - Kratak osvrt na bosansku samosvijest u osmanskom periodu
File Size125.2 KB
Total Pages12
Document Text Contents
Page 1

352

KRATAK OSVRT NA BOSANSKU SAMOSVIJEST
U OSMANSKOM PERIODU

Enes Pelidija

U dosadašnjoj historiografiji Bosne i Hercegovine osmanskog perioda, neri-
jetko su mnogi autori nekriti ki prilazili izu avanju pojedinih pitanja. To je rezul-
tiralo mnogim predrasudama u kojima su 415-godišnju osmansku vladavinu neki
glorifikovali kao period potpune tame i nazadovanja, a drugi išli u drugu krajnost
uljepšavaju i i ono što ozbiljnija znanstvena kritika negira. Ovisno o tome kako je
ko sklon da prihvati razli ita tuma enja, dugo vremena je ova jednostranost bila
prisutna. Istine radi, pojedini osmanisti i histori ari su, na osnovu izvorne arhivske
gra , u svojim brojnim radovima, prije svega orijentalne provenijencije, donosili
dosta kriti na mišljenja o mnogim mjestima, doga ajima i li nostima. Uglavnom
se to odnosi na znanstvene radove koji su se pojavili u stru nim asopisima poslije
1945. godine . No, bilo je takvih radova i u ranijem periodu, ali u znatno skromni-
jem broju. Posebno su odre ene studije razbile crno-bijeli stereotip. Ipak, predra-
sude su ostale i do najnovijeg doba. Upravo u želji da na konkretnim primjerima
ukažem da su, kao i u posljednjim danima srednjovjekovne bosanske kraljevine,
ljudi sa ovog tla prije svega Bosnu, a ne osmansku državu doživljavali kao svoju
zemlju za koju su se borili i potvr ivali privrženost u brojnim prilikam , a naro ito
u prijelomnim periodima njene prošlosti, naslovio sam ovaj rad Kratak osvrt na
bosansku samosvijest u osmanskom periodu. Nažalost, o ovome segmentu pro-
šlosti današnje Bosne i Hercegovine, kao i dijelova susjednih zemalja koji su sto-
lje ima bili u sastavu Bosanskog ejaleta, znanstvenici nisu posve ivali skoro nika-
kvu pažnju. Na neke posebnosti u svojim studijima i radovima ukazali su Hamdija
Kreševljakovi , Nedim Filipovi , Avdo Su eska, Hazim Šabanovi , Adem Han-
dži , Ešref Kova evi , Ahmed S. Ali i i drugi. Ako pogledamo u emu je ta po-
sebnost, u pravilu su to odžakluk timari. No, prema onome koliko mi je do sada
poznato, nešto sli no bilo je i u nekim drugim pokrajinama Osmanskog carstva.
Pa šta je to Bosnu izdvajalo u odnosu na druge?

Page 2

353

To je, prije svega, samosvijest tokom cijele sultanove vladavine. Okrenutost
rodnom kraju i zemlji koju su ljudi sa ovih prostora osjećali i ispoljavali u svim
prilikama, daju odgovor da je Bosna svo ovo vrijeme bila prisutna u svim društve-
nim sredinama i na cijeloj svojoj teritoriji. To nam potvrđuju i brojni događaji od
kojih su mnogi u direktnoj suprotnosti čak i sa nekim današnjim tezama koje je
ozbiljnija znanstvena kritika davno odbacila .

Negiranje bosanske samosvijesti započelo je 1463. godine, kada je sa većim
vojnim snagama došao sultan Mehmed II Fatih. Njegova brza vojna pobjeda nad
braniocima, pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1461-
1463), osvajanje jednog dijela Kraljevine i nestanka srednjovjekovne državnosti na-
tjeralo je pojedince da opravdaju svoju nesposobnost i brzopletost odluka, te da kri-
vicu prebace na druge. Za mnoge je izgledalo da je Bosna “šaptom” pala pod vlast
Osmanlija. To nije tačno. Osmanskoj vojsci poslije 1463. godine, bilo je potrebno
više decenija da uspostavi sultanovu vlast samo u onim granicama u kojima se nala-
zila Bosanska kraljevina posljednje godine svoje srednjovjekovne državnosti. Kada
je riječ o teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, Osmanlijama je bilo potrebno 13
decenija, sve do zauzimanja Bihaća 1592. godine. Savremenici su se služili i neisti-
nom. Tako je trogirski knez pisao 25. juna 1463. godine da je Bosna pala ne samo
“bez ijednog topovskog hica, nego i bez izvla enja iz korica ijednog ma a”. Slično
je razmišljao i tadašnji ugarski kralj Matija Korvin (1358-1390). U pismu papi Ur-
banu V (1362-1370) početkom 1464. godine, ugarski kralj, između ostalog, kaže
kako je sultan u Bosni “pobijedio prije nego je izvukao ma iz korica”.

Za poraz su okrivljivani i domaći ljudi, posebno istaknutije ličnosti. Biskup
Nikola Modruški, koji je kao papski legat (1361-1361) doprinio da kralj Stjepan
Tomašević prekine taktiziranje sa sultanom Mehmedom II Fatihom obećavajući
mu punu podršku Ugarske kraljevine, kao i drugih evropskih zemalja, u nastoja-
nju da dio svoje krivice za nestanak jedne legalne kraljevine umanji, optužio je za
izdaju zapovjednika odbrane kraljevskog grada Bobovca pokatoličenog krstjanina
Radaka koji je, po njemu, grad i tvrđavu predao bez otpora. Sve ove i slične ne-
historijske teze imale su za cilj da se pokaže kako nije postojala samosvijest kod
domaćih ljudi i vladajućeg plemstva o Bosanskoj kraljevini kao svojoj državi.
Tako su učile generacije učenika i studenata. Međutim, navedeni primjeri su hi-
storijski potpuno netačni. O tome najbolje piše akademik Marko Šunjić koji po-
bija jednu po jednu od gore navedenih teza .1

Oni koji su pisali o brzom nestanku Bosne ispustili su iz vida da je osmanska
vojska ovu Kraljevinu počela napadati još od 1386. godine. U narednih 77 godi-
na, shodno svojoj provjerenoj taktici da u svim prilikama buduću žrtvu politički,
vojno i ekonomski oslabi, prije nego zada posljednji udarac, osmanska vojska je


1 Dr Marko Šunjić, Uništenje srednjovjekovne bosanske države, Bosna i Hercegovina od najsta-

rijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo 1998, 92,93 (dalje: M.Šunjić, Uništenje
srednjovjekovne bosanske države)

Page 6

357

malja, a 12 godina kasnije i cijele Bosne i Hercegovine, službeno je nazvana Bo-
sanski ejalet. To ime je zadržala do prvih decenija XIX stoljeća kada se zove Bo-
sanski vilajet carskim fermanom od 17. zil hidždže 1281., tj. 13. maja 1865. go-
dine.14 Sve nam to govori da je ime Bosna, prvo za sandžak, a kasnije i pokrajinu u
kontinuitetu ostalo tokom punih 415 godina sultanove vlasti na ovim prostorima.
Ako pogledamo administrativno upravne nazive drugih zemalja na prosorima jugo-
istočne Evrope koje su bile pod vlašću Osmanskog carstva, vidimo da je svijest o
Bosni bila prisutna i u službenim nazivima, kao i ljudi porijeklom iz Bosne.

Slično se dešavalo i u narednom, XVII stoljeću. Brojni stvaraoci na svim
znanstvenim i umjetničkim poljima uz svoje ime i prezime vrlo često dodaju Bo-
šnjak. Među njima spomenuo bih Derviš Jakup pašu-Bošnjaka, Ali Dedu-Bošnja-
ka, Šani Salih-Bošnjaka, Muhameda Musića-Allameka Bošnjaka, Hasana Bošnja-
ka, Šinasi Mehmed Čelebi Bošnjaka, Kodža Muerrih-Huseina Bošnjaka, Sijahi
Mustafu Bošnjaka, te na desetine drugih poznatih imena koji su svojim djelima
ostavili vrijedan trag u književnosti, historiji, sociologiji, filozofiji, teologiji, pra-
vu i drugim znanstvenim disciplinama. Bilo je i onih koji su svom imenu i prezi-
menu dodavali i mjesto rođenja. Među takvima je bio Hasan Kafi Pruš ak, Ah-
med Šemsudin Sarajlija, Zijai, Hasan el Mostari, Ahmed Mostarac, Šehdi Osman
Kadić Bjelopoljak, Hadži Hilmi Taslidžak, Muslihudin Bošnjak Travni anin, Ha-
san Livnjak, Aga dede iz Dobora, Ebu Bekir Viso ak, Hasan Duvnjak, te mnogi
drugi.15 Svi oni su na svoj način znali kome i gdje pripadaju.

Ljudi sa prostora današnje Bosne i Hercegovine cijenili su svoj jezik. To nam
najbolje govori djelo Maqbuli’arif poznatije pod popularnijim nazivom Potur
Šahidi(ja), Muhameda Hevajia Uskufije iz Tuzle. On je još 1631. godine napisao
ovo djelo koje je ustvari bosansko-turski rječnik.16

U više navrata, opisujući brojna bosanskohercegovačka mjesta, najpoznatiji
osmanski putopisac Evlija Čelebi u svom “Putopisu” ističe brojne primjere veza-
nosti domaćeg stanovništva za rodna mjesta i Bosnu uopće. On ističe da su doma-
ći ljudi Bošnjaci, koji se tako i pred njim predstavljaju, praveći razliku u odnosu
na druge narode koji su bili u okviru Osmanske države. Tako npr. za stanovništvo
Srebrenice piše da u njoj žive Bošnjaci.17 Na drugom mjestu, opisujući Sarajevo
iz 1660. godine piše: “Narod se u ovim krajevima u pu kom govoru zove Bošnjaci
(“Bošnjak”). Samo draže im je kad se kaže Bosanci (“Bosnevi”). Kao što je ist


14 Ahmed S. Aličić, Ure enje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, Sarajevo 1983. godine 82
15 Dr Hazim Šabanović, Književnost muslimana bih na orijentalnim jezicima (biobibliografija) ,

Sarajevo 1973., godine, 39-716; Dr Savfet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj
književnosti, prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1986 . godine, 13 – 452

16 Dr Muhamed Huković, Dr Ahmed Kasumović, Dr Ismet Smailović, sa Uvodom akademika
Nedima Filipovića, Muhamed Hevai Uskufi, Tuzla 1990., 7-202

17 Evlija Čelebi, Putopis, odlomci o jugoslovenskim zemljama, Preveo, uvod i komentar napisao
Hazim Šabanović, Sarajevo 1996, 100

Page 7

358

njihov jezik, tako su zaista i oni samo bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju.”
Ime Bošnjak Evlija elebi u Putopisu navodi na više mjesta, jasno ga razlikuju i
od imena drugih naroda.18 Sli no pišu i brojni francuski putopisci koji su prolazili
kroz Bosnu tokom XVI i XVII stolje a. I oni na više mjesta uo avaju da se doma-
e stanovništvo nije identifikovalo sa osmanskim Turcima i drugim narodima koji

su bili pod sultanovom vlaš u. Posebno su navodili injenicu da je u mnogim
mjestima kroz koja su prošli veliki dio doma eg stanovništva prešao na islam.19
Na to ukazuju i drugi putopisci u razli itim vremenima kada su boravili na terito-
riji Bosanskog ejaleta.

Da je doma e stanovništvo bilo više okrenuto sebi i svojoj Bosni, a manje
osmanskoj državi i sultanu u Istanbulu govore i pobune Bošnjaka u XVII i XVIII
stolje u. Sve do novijeg doba historiografija bivše Jugoslavije je bila nekriti na
prema muslimanima u konfesionalnom smislu. To se najviše vidi u brojnim rado-
vim mnogih histori ara starije generacije. Oni su u svojim djelima uvijek s pra-
vom ukazivali na sve propuste lokalne i centralne vlasti, te navodili brojne pobune
nemuslimanskog stanovništva. Me utim, kada je rije o muslimanima na ovim
prostorima, a posebno Bošnjacima, nigdje nisu isticali da se i oni bune isto kao i
drugi sultanovi podanici u odre enim vremenskim periodima. Razloga za to bilo
je više. Jedan od njih je bilo i stereotipno prikazivanje stanja u osmanskom perio-
du u socrealisti kom stilu. Tek sa radovima akademika Avde Su eske, kasnije dr
Muhameda Hadžijahi a i drugih, u drugoj polovini XX stolje a pristupa se real-
nije ovom pitanju. Profesor Su eska je ve u prvim svojim radovima na ovu temu
po eo ukazivati da se Bošnjaci iz Bosanskog ejaleta još u XVII stolje u okre u
sve više svojoj užoj domovini Bosni, a ne sultanu u Istanbulu. To su pokazali i u
svojoj prvoj pobuni koja se desila 1636. godine u Sarajevu. Seljaci sarajevskog
kadililuka su se u to vrijeme pobunili protiv ubiranja nameta bedel-i šayka. Tom
prilikom su razorili i oplja kali sarajevski sudnicu (mehšćemu) i ubili jednog sud-
skog izvršioca (muhzira).20 Sljede a pobuna stanovništva iz okoline Sarajeva de-
sila se 1650. godine. Povod za ovu pobunu bio je tadašnji Defterdar-zade Mehmed
paša. On je od Sarajlija pokušao protuzakonito i silom da uzme novac umjesto
sejmena.21 Posebno je u ovom šeheru bila velika pobuna koja je po ela 26. maja
1682. godine. U narednim decenijama do kraja XVII stolje a nije više bilo pobu-
na ovakve vrste. Vjerovatno je na to uticao i Be ki rat (1683-1699).22 Po mome


18 Ibidem, 160, 179, 201 , te sve do 548 strane
19 Radovan Samardži , Beograd i Srbija u spisima frrancuskih savremenika XVI – XVII vek, Beo-

grad 1961, 19-596 na više mjesta
20 Avdo Su eska, Seljačke bune u Bosni u XVII i XVIII stoljeću, Godišnjak Društva istori ara Bosne

i Hercegovine, god. XVII 1966-1967., Sarajevo 1969, 166 (dalje: A. Su eska, Seljačke bune)
21 ibidem, 172
22 Avdo Su eska, Bošnjaci u osmanskoj državi, Sarajevo 1995. godine, 16, 17

Page 11

362

ličnosti osjetile ugroženim u svojim pravima. Oni će činiti i vođstvo Pokreta.34
Među njima je bio i Hasan-aga Pećki koji je punih 30 godina na svoj način rato-
vao i borio se za Bosnu. On je, zajedno sa drugim kapetanima i tadašnjim ugled-
nicima, bio na sastanku u Tuzli koji je trajao od 20. januara do 5. februara 1831.
godine. Donesene su važne odluke od kojih su najznačajnije: a) da Bosna dobije
unutrašnju autonomiju, te da ubuduće centralnoj vladi u Istanbulu plaća 4000 kesa
novca godišnje i b) da se na čelu ove pokrajine imenuje domaća ličnost. Tom pri-
likom je za vođu pokreta izabran Husein-kapetan Gradašćević. Iako po godinama
mlad (29) nesumnjivo je bio među najuticajnijim, najsposobnijim i najbogatijim
ličnostima Bosanskog ejaleta. Zato je dobio najviše podrške.35

U narednom periodu, tokom 1831. i 1832. godine, najveći dio stanovništva
ove pokrajine je, zajedno sa Husein-kapetanom, vodilo i političku i oružanu borbu
protiv centralne vlasti za ostvarenje proklamovanih ciljeva.36To je isticao i sam
Husein-kapetan, koji je u narodu već u to vrijeme postao poznat pod nadimkom
Zmaj od Bosne. On to ističe i u svojoj korespondenciji austrijskom caru Franju II
(1792-1835). U pismu naglašava da je izabran “po želji cijelog bosanskog naro-
da”.37 Cio tok borbe za autonomiju bio je izraz samosvijesti ljudi toga vremena
koji su Bosnu, a ne Osmansko carstvo s pravom smatrali svojom domovinom.

Tu bosansku samosvijest znala je i centralna vlada u Istanbulu. U ranijim pe-
riodima, ona je patriotizam stanovništva Bosanskog ejaleta koristila na najbolji mo-
gući način kako bi sačuvala ovu izuzetno značajnu pograničnu pokrajinu. No, stanje
se sada promijenilo. Bosanska samosvijest više nije odgovorala sultanu i vodećim
ličnostima Carstva. Zato su i čekali pogodan trenutak da se obračunaju sa nosioci-
ma bosanske ideje koje, nakon vojnog poraza Pokreta za autonomiju, nisu elimini-
sali. Prilika za to ukazala se u vrijeme pobune u Krajini. Kada su početkom septem-
bra 1849. godine u boju kod Bihaća ustanici porazili bosanskog namjesnika Tahir-
pašu, Visoka porta je iskoristila tu priliku i 1850. u Bosnu poslala Omer-pašu Lata-
sa, jednog od najsposobnijih vojnih zapovjednika, koji je bio poznat po uspješnim
vojnim intervencijama protiv ustanika u više pokrajina Carstva.38 U narednom pe-
riodu, Omer-paša je, služeći se svim sredstvima, uspio na najbrutalniji način ne
samo ugušiti pobunu u Krajini, nego i fizički ubiti i protjerati najveći dio uglednih i
uticajnih ličnosti, nosilaca bosanske samosvijesti. Među njima je bio i Ivan Franjo


34 Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo, 1996. godi-

ne, 241-249 (dalje: A. S. Aličić, Pokret za autonomiju)
35 Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina od kraja XVIII stolje a do austrougarske okupacije 1878.

godine, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, Sarajevo
1998, 186 (dalje: I. Tepić, Bosna i Hercegovina)

36 A. S. Aličić, Pokret za autonomiju, 250-337
37 ibidem, 187
38 I. Tepić, Bosna I Hercegovina, 198, 199

Page 12

363

Jukić koji je, i pored dokazane dobrodošlice, te pjesme koju je posvetio upravo
Omer-paši, zbog svoje odanosti Bosni bio protjeran iz svoje zemlje.39

U narednom periodu, i pored pojedinačnih pobuna, nije bilo onako organizi-
rane borbe za unutrašnjom autonomijom, kao što je to bilo prije Omer-pašinog
dolaska. No, to je bila samo prividnost. Kada je odlukama Berlinskog kongresa
(13. juni – 13. juli 1878.) Bosanski vilajet predat Austro-ugarskoj, eksplodiralo je
narodno nezadovoljstvo protiv sultana Abdul Hamida i njegove vlade. Tada su se
u narodu čule glasne riječi da je “Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan može
dati Stambol, a ne Bosnu”.40 Sa istom onom odlučnošću s kojom je stanovništvo
srednjovjekovne Bosanske kraljevine branilo svoju državu, tako su se i njihovi
preci, poslije 415-godišnje osmanske vladavine, suprotstavili Osmanskom carstvu
i evropskim državama da u njihovo ime odlučuju o zemlji koju oni smatraju svo-
jom jedinom domovinom. To su najbolje pokazali pružajući žilav i iznenađujuće
dug vojni otpor dolasku austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu. 41 I na
kraju osmanske vladavine, samosvijest doma eg stanovništva bila je isto tako
jasna i vidljiva kao i 1463. godine, te u svih proteklih 415 godina sultanove vla-
sti. I ovaj dio prošlosti Bosne i Hercegovine nam daje odgovor zašto je 25. no-
vembra 1943. godine bilo mogu e da predstavnici svih danas konstitutivnih na-
roda, politi kih opcija i društvene pripadnosti jednoglasno prihvate rezoluciju
ZAVNOBiH-a i da, poslije punih 480 godina, obnove bosanskohercegova ku
državnost. Upravo svijest i samosvijest njihovih predaka da je Bosna i Hercego-
vina njihova istinska domovina, daju nam odgovor zašto je naša zemlja u to vri-
jeme vratila svoju državnost, a danas je i me unarodno priznata.

Autor
Profesor dr. Enes Pelidija je redovni profesor historije osmanskog perioda naše

historije na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu

Rezime rada:
U svom prilogu autor razlaže o razvoju osjećanja bosanskog patriotizma u

narodu Bosne u vrijeme postojanja osmanske Bosne. Ukazuje na ulogu islama u
tom procesu i ulogu očuvanja narodnog jezika i osnovne narodne kulture, kao i na
važnost činjenice da je Osmansko carstvo očuvalo Bosnu kao jedinstvenu uprav-
nu, sudsku i vojnu teritoriju sa značajnom ulogom domaćih ljudi u cjelokupnom
ekonomskom, upravnom, vojnom i sudskom sistemu u njoj.


39 G. Šljivo, Omer-paša Latas u Bosni i Hercegovini 1850.-1852., Sarajevo 1977, 5-181
40 I. Tepić, Bosna i Hercegovina, 211
41 Mehmedalija Bojić, Svrgavanje turske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv aus-

tro-ugarske invazije 1878. godine, Naučni skup “Otpor austro-ugarskoj okupaciji 1878. godi-
ne u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo 1979, 73-88

Similer Documents